Kawasaki KLE Croatia forum

Kawasaki KLE Croatia forum

  • 02. Prosinac, 2020. - 09:34
  • Dobrodošli, Gost
Molimo prijavite se ili registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Napredno pretraživanje

Novosti:

Dobro došli na KLE Croatia forum !!

 Str: [1] 2 3 ... 7   Dolje

Autor Tema: Dečki iz predgrađa  (Posjeta: 19300 )

0 Članova i 2 Gostiju pregledava ovu temu.

Đoni

  • Kawas... ...
  • ***
  • Offline Offline
  • Postova: 151
Dečki iz predgrađa
« : 23. Lipanj, 2015. - 11:34 »

Prvi dio "Jahači u magli"

Prolog
Ponekad vam se čini kao "deja vu" ili već viđeno, već viđeno u bezbroj glupih romana i filmova ali je tematika druga. Tematika je ovdje djelovala toliko stvarno i neočekivano za terasu restorana u Opatiji.

Pravac  Hamburg

Referent mi je djelovao slinavo. Kao onaj tip državnog službenika koji se trudi da ugodi svome nadređenom ali ujedno i da mu zabije nož u leđa prvom prigodom, samo kako bi sjeo na njegovu izlizanu stolicu i dojučerašnje kolege gledao sa malo više pozicije. Pogledao me je kroz one socijalne naočale sa plastično metalnim okvirima i klimnuo glavom.

"Da rezimiramo diplomirao si prije četiri mjeseca i nisi to prijavio u vojni odsjek dok te nismo pozvali na razgovor?"

Jebi ga  mogao me puknuti kamo je htio, što mi uostalom nije niti bilo važno za tih godinu dana ali ugodnije je ne izazivati vraga. Malo sam slegao ramenima i nasmiješio se samo krajevima usana tek toliko da djelujem ljubazno, a da debil preko puta mene  ne misli da ga ismijavam. Sa tim nižim facama "u službi" bio sam uvijek oprezan, znali su se dići na zadnje noge za najmanju sitnicu. Još mi je samo falilo da prije JNA dobijem epitet "sumnjivi element u samoupravnom socijalizmu", a debilčić u stolici mi ga je mogao uvaliti u dosje, tek toliko da ga zapamtim.

"Žao mi je nisam znao da moram čim diplomiram to prijaviti, mislio sam da će fakultet uraditi isto."

Lik me pogleda kroz ona svoja stakla vrlo ozbiljno, što nije bio baš dobar znak.
"To je tvoja dužnost kao omladinca, ako si uopće omladinac sa dvadeset i šest godina, meni si prije vječni student kojem je naše društvo to omogućilo."

Jebi ga sad sam puko, lik ima kompleks više stručne spreme i mrzi sve iznad toga, shebat će me sto posto. Malo sam ponovno pokunjeno slegao ramenima i odmahnuo glavom.

"Baka i djed su mi bolesni nemamo baš novca pa se ja moram brinuti o njima, normalno ne mogu na predavanja i fakultet pati."

Idiote, zasvijetlio  mi reklamni natpis u glavi, smisli nešto originalnije, cijelo susjedstvo zna da ti djed  drži pčele i svako jutro vozi bicikl 8 kilometara do tih desetak košnica, a baka kuha sve, od zimnice do slatkog, na štednjaku na drva u dvorištu i uz to sa pet metara mazne krumpirom svaku mačku koja pokuša ukrasti nešto mesa sa stola dok ona cijepa drva. Na stolu uvijek uz put priprema nešto za u pećnicu, tek toliko da drva ne gore samo za peći papriku za ajvar ili kuhati šljive za slatko.
Lik me ozbiljno pogleda i klimne glavom.

"Je malo je to neugodno kada te muke u obitelji spopadnu. I meni bolesna mama i baka smetale da završim pravo do kraja, pa sam se morao prebaciti na višu upravnu."

Pogled upućen nakon te izjave već je djelovao malo mekši. Odmahnuo je glavom.
"Ništa pogledat ću gdje da te smjestim ipak si školovan ne mogu te tek tako među ove klince sa zanatom."
Kamen mi pade sa srca i razvali koljeno pri padu.
"Hvala druže pogotovu na razumijevanju".
Lik odmahnu rukom.

"Ništa samo radim svoj posao, dobićeš poštom, kada da se javiš i gdje ali ne baš tako brzo, ovi ljetnja klasa su svi pješadija i brdska pješadija za Tolmin u Sloveniji."

Ljubazno se nasmiješio.
"Ajd sad pa zdravo".
"Zdravo i hvala još jedan put".

Malo sam se mrzio radi uvlačenja ali ona stara narodna "sila boga ne moli".
Vani me je čekao Strela. Sjedio je u hladu, na zidiću pored motora, i motao cigaretu. Dok sam mu prilazio namignuo je.

"Gdje su te pukli?"
Odmahnuh glavom.
"Još ne znam ali se nadam nešto normalno."

Liznuo je cigaret papir, omotan oko štapića duhana, zaljepio ga u savršenu cigaretu bez filtera i pružio mi, potom se bacio na motanje nove za sebe. Izvadih stari austrijski benzinski upaljač i zapalih. Zatvorio sam poklopac upaljača uz tipično klik i pružio ga Streli. Upravo je završio cigaretu pa smo skupa dimili bez riječi. Nakon par minuta tišine Strela baci cigaretu na zemlju i ugasi je petom tenisice.

"Čuj idemo na piće bolje će biti nakon toga."
Klimnuh glavom.
"Kod Benny Hilla može?"
Nasmiješio se.
"OK".

Zakopčao sam traper jaknu i zajahao svoj MZ 250, Strela je već navukao kacigu i startao svoj ČZ 175. Navukoh svoju istočno Njemačku kacigu i bacih start motora. Pet minuta kasnije provlačili smo se kroz promet glavne ulice u Zemunu pazeći da nas pri prelasku pune crte ne vidi koji "milkan", kako smo u lokalnom žargonu zvali tadašnju miliciju. Ne znam zašto ali dok smo sporo vozili kroz gradsku gužvu na pamet mi je stalno padala Goga. Dok smo stigli do kafića "Benny" stvar je legla na svoje mjesto, bilo mi je jasno.

Kafić "Benny" je bio obična rupa u podrumu zgrade, par ulica dalje od dijela u kojem smo stanovali ali je imao specifično uređenje. Stari ručno rađeni drveni stolovi i klupe, kameni pod od sitnih kocki kamena, koji se inače nekada koristio za popločavanje cesti. Uz drveni šank na ručno izrađenoj polici stajala je JVC - HiFi linija i video rekorder koji je bio spojen na veliki Grunding TV. Na zidovima su bili posteri popularnog Benny Hill-a u plastičnim folijama. Četiri velika ručno rađena zvučnika su bila smještena u kutovima prostorije, a dva flipper-a u centru i to je bilo sve. Vlasnik Benny-ja je bio Marko Dileja. Marko je završio primijenjenu matematiku na Elektrotehničkom Fakultetu potom odradio četiri godine u nekom raju od društvene firme kao programer u COBOL-u i pukao.  Godinu dana nije radio ništa potom je iznajmio od nekog "kućnog savjeta" podrum sa "higijenskim čvorom" i otvorio kafić. U to doba u Zemunu nije bilo lako držati kafić, uvijek si bio stisnut između onih "malo van zakona" sa jedne strane i milkana koji su ganjali iste sa druge. Marko je imao rješenje. Boca original Johnny Walker-a ispod šanka za druge i čelična cijev i bokser ispod šanka za prve.  Znam da je negdje oko 90 te nakon smrti majke otišao u Australiju.


Strela je upao prvi smjestio se za stol u kutu, a uz put dobacio Marku:
"Daj nam dvije pive i dva normalna konjaka." Mahnuo je glavom prema meni. "Djoni je bio u vojnom odsjeku".

Mjehur me mučio još od razgovora u vojnom i odmah sam se uputio u wc. Kada sam se vratio na stolu su bile dvije "Nikšićke" i dva konjaka 0,5. Kod Benny-ja se služila samo Nikšićka piva, po nekim pričama zato jer je Markov otac bio Crnogorac ali bliže istini je bilo zato što mu je bratić radio u Nikšićkoj pivovari.
Pogledao sam Strelu u oči i nazdravio konjakom. Ispili smo "na eks". Sada je na redu bilo polako pijuckanje pive i razgovor. Prešao sam direktno na ono što me mučilo.

"Slušaj Strela mene pokupe u JNA do prosinca, a ni ti nisi daleko od toga, čim završiš tu tvoju višu zidarsku ideš na dug svojoj domovini".
Strela je klimnuo glavom.
"Pa što misliš da opalimo put do Hamburga i malo se provedemo. Goga me ionako zvala više puta da navratim kod nje u posjet i eto .. smještaj i hranu imamo samo put? Iskoristimo ovo ljeto."

Strela je bio hladnokrvan dečko. Sve što mu kažeš na kratko bi obradio u svojoj glavi i tek potom progovorio. Čekao sam jedan dugi gutljaj prije nego je odgovorio.
"Misliš ti ja i Škot?"
Spustio sam bocu na stol.
"A tko drugi?"
Okrenu je svoju bocu sa dva prsta malo u krug.
"Bilo bi dobro, nikada nisam bio u Njemačkoj, a ima se tamo što vidjeti i doživjeti."

Goga

Goga je bila cura iz ulice četiri godine starija od mene. Gordana ili Ćaknuta Goca, kako su je zvale frustrirane "sretno udate" žene iz kvarta. Nije bila neka ljepota ali je bila visoka i zgođušna. Točnije imala je duge noge, pljosnatu zadnjicu i malo veće grudi. Facu joj je krasio specifičan izgled, punije usne na užoj faci i malo veći nos ili ti "kljuka" u žargonu. Imala je specifičan osmjeh i neku čudnu osobnost. Kada je krenula u srednju kemijsku školu, na drugom kraju grada, stari joj je dozvolio da vozi njegov tada već stariji Tomos T12 Kolibri. Moped 49 ccm sa tri brzine i ručnim mjenjačem i to je bilo to. Od početka srednje je nosila vojnu platnenu torbu preko ramena, izlizane traperice i traper jaknu. U školi je nizala samo petake. Kada je bila na trećoj godini spetljala se sa nekim likom sa dugom valovitom kosom. Potomak doseljenika "vlakom bez voznog reda" koji je završio zanat u Novom Sadu i potom prešao raditi u Zemunski Teleoptik. Lik se zvao Dejan i živio je u iznajmljenoj garsonjeri u potkrovlju. Vozio je ČZ Enduro 250, a po kiši starog fiću sa vratima koja su se otvarala sprijeda.  Maštao je, u razgovorima, o nečem boljem izuzev rada od osam sati, u tvornici optičkih pomagala, za sitnu lovu. Svirao je gitaru i to uglavnom vesele rock stvari  koje je povremeno prekidao sa nešto bluza. Bio je Ok po našim shvaćanjima ali po malograđanskom okruženju, živi promašaj od čovjeka.
Goga je bila ludo zaljubljena u istog od prvog dana. Kako mi je kasnije pričala pasalo joj je kako tiho priča tim dubokim glasom oko toga što bi sve mogli uraditi zajedno. Planirana putovanja, koja nikada nisu ostvarili, zajednički život i pažnja koju ona zaslužuje. Goga je u totalu pukla i prebacila se u garsonjeru u potkrovlju, sa zajedničkim WC-om i kupaonom u hodniku. Loše je bilo što Goga još nije imala 18 godina pa je njen stari napravio strašnu frku kada se prebacila živjeti sa Dejanom. Završilo se na način da je milicija obavila svoj posao, a Gogin stari je odvukao istu doma i remenom joj objasnio koga će slušati. Naravno nakon toga je cijela bliža i daljnja okolica, u predgrađu gdje smo živjeli, imala o čemu pričati barem tri mjeseca. Goga nije izlazila iz kuće dva tjedna. Toliko je trebalo da plavice po licu i ramenima nestanu. Drugog tjedna je prije podne, dok joj je stari bio na poslu, stajala i gledala kroz prozor. U starom predgrađu Zemuna sve kuće su građene tako da dva prozora gledaju direktno na pločnik potom slijedi drvored pa cesta. Tako je počelo naše druženje. Prolazio sam na povratku iz "omladinskog Benny-ja" kamo sam tek počeo zalaziti. Djelovala je izgubljeno pa sam joj dobacio jedno toplo: "Heij Goga". Pogledala me i odvratila: "Hei Bambi." To je bilo sve za prvi put. Slijedeći dan sam vozio Pony bicikl do trgovine sa nardžbom za kućne potrebe. Ponovno je gledala kroz prozor vani. Djelovala mi je jadno. Uz sve naručeno za kuću kupio sam i jednu kokos čokoladicu. Kada sam prolazio pored Gogine kuće ista je još bila na prozoru. Zaustavio sam bicikl i ne silazeći upitao. "Kako je?" Nasmiješila mi se malim osmjehom jedva krajevima usana. "Bolje, dok tata ne dođe koristim malo za udahnuti zraka."  Gogin tata je bio vrlo strog, kako prema sebi tako i prema drugima. Bio je šef odjela precizne mehanike u "Insi" – tvornici satova. Uvijek na vrijeme na poslu, nikad kasnio, uvijek uredan i ugledan član radničkog savjeta. Kritizirao je dosta okolicu i "novi moral mladih i te betlise". Skraćeno bio je uzoran  član društva po mjerilima malograđanskog predgrađa, a i uživao je veliki ugled. Moja obitelj ga je cijenila jedino djed bi ponekada samo odmahnuo glavom. Nešto mu se nije sviđalo kod njega kao ni meni. Pružih Gogi čokoladicu. "Da lakše provedeš ostatak dana." Pogledala je zbunjeno u šarenu foliju, a potom je uzela sa dva prsta i stavila na rub prozora. "Bambi srce si veliko." Zvučala je iskreno toliko iskreno da sam se osjećao ugodno. Na kraju to mi je i bio cilj, oraspoložiti tužnu curu. Klimnuh joj glavom i produljih dalje doma. Još par sati sam se osjećao ugodno kada bi se sjetio Goge, a potom sam zaboravio, jednostavno na crno bijelom tv prijemniku je bio film "Plavi vojnik", jedan od onih koji su pomakli shvaćanje indijanaca u western filmovima, a za dečka od 14 godina "stvarno genijalno". Četiri godine kasnije sam pomogao Gogi da pobjegne od roditelja u Njemačku. Noć i jutro kojih ću se zauvijek sjećati. Poslije smo se dopisivali.

Večeras više od trideset godina kasnije dok sjedim na terasi restorana u Opatiji žena koja je upravo ušla izgleda kao Goga. Izgleda kao Goga sa pedeset i šest godina, onakva kakvom bi je mogao uraditi onaj kompjuterski program, u koji uneseš sliku i neke karakteristike kao i broj godina koje prolaze i izbaciti ti kako ćeš izgledati. Boja kose je ista ona koje se sjećam od prije dvadeset i više godina iz Njemačke, kada sam je zadnji put vidio. Vadim cigaretu iz kutije moje nevjenčane žene, odnosno one sa kojom živim već godinama. Začuđeno me gleda već tri mjeseca sam samo na elektroničkoj cigareti. Prati moj pogled i gleda u tu riđokosu ženu koja je upravo stupila nogom, u čipkanoj čarapi i visokoj potpetici, na terasu restorana. Ako je Goga malo se ugojila ali još "drži crtu" i izgleda zgođušno za svoje godine u toj crnoj haljini sa dubokim izrezom sa strane. Isti malo veći nos na uzanom licu,  iste punije usne i zelene oči. Mirjana vlasnica restorana je dočekuje kao i sve goste koji mirišu na lovu. Nešto pričaju i odvodi je do stola u kutu gdje sjeda sama. Odvratio sam pogled i zapalio cigaretu. Lidija je očigledno dobro snimila potencijalnu Gogu i utvrdila da je znatno starija i manje zgodna od nje pa ne komentira ništa. Pogledam moju Lidiju i osmjehnem se. "Došlo mi da osjetim i malo katrana u plućima". Klima glavom i ne komentira već uzima čašu plavca i polako ispija gutljaj. Ne znam što raditi. Vuče me da priđem tom stolu i raščistim tko je ta gospođa jednostavnim pitanjem "Oprostite da li ste vi Gordana ...". Sa druge strane što bih rekao Lidiji zašto to radim, a bez veze zvuči ako potencijalna Goga kaže hladno "Žao mi je nisam, pogriješili ste". Još gore djeluje ako kaže "Jesam, a vi ste?". Djeluje najbolje kosture iz ormara ostaviti u ormaru. Osmjehujem se Mirajni dok prolazi i za dvije minute račun je na stolu. Lidija ne pita ništa. Dok idemo zagrljeni prema mojoj staroj škodi pita više polu radoznalo ali ne zainteresirano. "Onu stariju gospođu u crnoj haljini što je upravo došla poznaješ?" Slegnuh ramenima. "Mislim da je znam poslom ali nisam siguran". Lidija odmahnu slobodnom rukom. "Daj malo olabavi, pusti posao i likove koje srećeš tamo. Mislim sada smo nas dvoje i zaboravi te gluposti koje radiš na poslu." Poljubih je i više to nismo spominjali. Dok sam četkao zube u kupaoni ponovno mi je u glavi bila slika žene koja bi mogla biti Goga.

Pravac  Hamburg

Strela se već vratio od šanka gdje je razmijenio par riječi sa Markom dok sam ja pokušavao smotati cigaretu ručno. Ono sa cigaretom što je njemu polazilo glatko za rukom za mene je bila "viša matematika". Ipak je na kraju to sličilo na cigaretu. Prilazeći Strela kritički odmjeri cigaretu. "Treba  ti još vježbe da to bude cigareta". Iskreno se smiješio. Ubacio se na stolicu preko puta mene i dohvatio bocu sa ostatkom pive. Kada sam uz "klik" zatvorio upaljač prešao je na stvar. "Ima do Hamburga više od dvije tisuće kilometara. Znači najmanje od najmanjeg tri dana puta, računaj četiri." Polako je smotao sebi cigaretu dok je pričao. "Marko kaže da nema spavanja uz cestu policija ne dopušta ali ima umjetnih jezera sa plažom pa od ujutro od negdje 8 sati do navečer nitko te ne pita da li spavaš na plaži ili ne. Problem drugi lova. Koliko nam treba za to?"
Ekipa smo bili Strela, Škot i ja. Sve probleme kako doći do love su uglavnom prepuštali meni. Nitko od nas nije želio "sa one strane zakona" izuzev na nivou prekršaja u stilu "ako te uhvate plati prekršaj i nestani".

Duboko sam udahnuo dim cigarete i polako ga ispuhao van. "Najmanje tisuću i pol maraka,  svatko od nas ima nešto sačuvano, za dalje imamo samo dva izbora. Tile, ako treba slike za "Borisa" i Fleka kao zadnja šansa". Strela je klimnuo glavom. "Idem nazvati Škota imaš dva dinara da pustim u staklenku?" Prekopah po džepovima i nađoh dvije kovanice od dinar. Položih sitniš na ispruženi dlan. Strela stisnu šaku i zaputi se prema šanku, gdje je bio stari telefon za javnu uporabu, samo si morao ubaciti nešto sitno u staklenku pored istog. Pokupih cigarete i upaljač sa stola i otpih zadnji gutljaj pive. Polako sam došao do šanka i namignuo Marku. Isti opali ko iz topa. "Tri tisuće i šesto", prbacujući u "stare dinare" račun. Pažljivo položih na šank tri puta po deset dinara u papiru i tri kovanice po dva. "Zadrži ostatak". Strela je već završio rzagovor i čekao na kraju šanka. Priđoh mu. "Škot je doma čeka nas." Pet sekundi kasnije bili smo na motorima i prašili tih par ulica do Škota.
.............
Dvorišna vrata su već bila otvorena, što je bio pouzdan znak da nas Škot čeka. Polako smo parkirali motore pod trešnjom odmah do Škotove Jawe 350, a na kojoj smo mu zavidjeli. Dok sam ja još petljao sa istočnonjemačkom kacigom Strela je zatvorio vrata  i javio se gospođa Marici, Škotovj mami koja je čistila neku ribu na malom stolu u hladu. Iz podrumske prostorije iza nje je dopirala glasna glazba Bronski Beats. Škot je sjedio za starim stolom na svom Comodore 64. Ispred njega je umjesto ekrana bio stari crno bijeli TV. Na zidovima prostorije su bili razni posteri najviše motori, nekoliko postera iz filma Conan 2 dio, prirodno našla se uz iste i Grace Jones,  centralni prostor je zauzimao Đoni Štulić. . Još prije deset godina roditelji su mu dodijelili jednu od dvije postojeće podrumske prostorije  "da tamo vrišti sa svojom ekipom". Lijevo od ulaza u podrum je bila mala prostorija sa wc-om i umivaonikom. Tako je naša ekipa umjesto svojih dječijih soba dobila svoj odvojen prostor. Prostorija je bila uređena na način da je preko pločica na podu bilo bačeno par starih tepiha, na ručno izrađenoj polici je bio smješten stari Receiver "HSR 48" gramofon "Tosca HiFi" i gomila LP ploča. Polica je isto kao i postojeća dva ormara bila ručno obojena u crno. Ormari su bili potpuno različitog izgleda i predstavljali dvije generacije Škotove obitelji. Za sjedenje i izležavanja su korištena dva kauča smještena uza zid naspram ormara i nakrcana sa par jastučića. Škot je samo klimnu i dalje nešto tipkajući, pored njega je bila krcata pepeljara i velika šalica kave, dok smo se nas dvojica polako smjestila što znači da smo skinuli jakne i bacili ih na kauč otvorili jedan od ormara  i nasuli si, u staklene čaše od eurokrema, malo Gromovače Škotovog djeda. Strela je smotao cigaretu i ispraznio veliku pepeljaru potom se vratio i smjestio do mene na kauč pepeljaru je položio između nas.  Sa jedinog prozora iznad naših glava je dopirala slaba svjetlost ali to nam nije smetalo. Škot je snimio na kazetar onaj program koji je pisao i izvadio drinu bez filtera iz kutije. Polako je otišao do ormara i nasu i sebi malo domaće rakije potom prišao gramofonu i stavio novu LP. Iz zvučnika su krenuli specifični tonovi početka Štulićeve Balkan. Svi smo se pucali na Azru, a ja sam na gitari i znao odsvirati dosta njihovih stvari, tako sam polako umjesto nadimka Bambi zaradio nadimak Đoni. Škot je složio par jastučića na pod uz vrata ormara naspram nas i sa pepeljarom u jednoj ruci, a cigaretom u drugoj, smjestio na njih. Leđa je udobno naslonio na ormar i  udahnuo duboko dim cigarete. "Ljilja nema ništa protiv da me nema koji tjedan, tako da sam slobodan." Ljilja je bila Škotova cura. Završila je višu ekonomsku zaposlila se u nekoj banci kao knjigovođa i dobro uklopila u naše društvo. Točnije rečeno radila je pa nije imala puno vremena da nam smeta, a ono malo što bi bila u ekipi je bila OK. "Vas dva ste slobodnjaci znači svi smo za." Otpio je iz čaše. "Blago vama dok sam ja bio u JNA vi ste bili ekipa, pitam se što ću ja kada pokupe vas dvojicu do kraja godine." Strela je bacio jastučić u njegovom pravcu. "Ne seri bit će tebi dobro i sa Ljiljom, sada će te moći maziti i paziti više sati na dan." Nasmijali smo se sva trojica na već poznato ugađanje Škotu od strane Ljilje. Meni to uopće nije bilo čudno budući da su cure padale na Škota tek tako. Strela i ja smo bili visoki mršavi i više žilavi. Škot je bio srednje visine za muškarca ali vrlo skladno građen imao je i puni šarm "zavodnika iz filomova" i u ekipi je bio osoba za kontakt sa curama. Drugim rječima uvijek bi on prvi prišao nekoj curi iz ženske ekipe u diskoteci ili na nekom plesnjaku. Nas dvojica bi se ubacili kada on ostvari prvi kontakt, a za to je bio majstor. Načitan i po prirodi duhovit bio je lik kojem je malo koja cura mogla odoljeti. Nam je to išlo teže ali je ipak išlo solidno. Dovoljno solidno da budemo samouvjereni, a mislim da je to olakšavalo daljnji pristup curama. Škot je završio strojarstvo u roku, a već iste godine otišao na odsluženje JNA. Ja sam prve dvije godine Ekonomskog dao u roku, a na trećoj sam otkrio "spectrum 48 " kućni kompjutor i programiranje u basic-u. Treću godinu sam odradio "skoro pa odlično", kako je moja mama znala reći, odnosno dao sam sve ispite izuzev dva najlakša. Uvjet za četvrtu godinu je bio da se samo jedan ispit može prenijeti tako sam morao "ponoviti" treću dok ne dam taj ispit razlike. Normalno prešutio sam mojima da zadnji mogući ispitni rok nisam niti koristio, a da Engleski prvi stupanj ne moram niti učiti. Problem je bio što sam otkrio laku zaradu na prodaji gotovih strojnih programa, za tada rašireni "spectrum 48", studentima raznih prirodnih faksova za stvari gdje je trebalo dosta preračuna. Ispite sam dao već u prvom ponavljačkom roku i imao pred sobom deset mjeseci slobode. Život je bio lijep motor i laka lova od programa bez ikakvih obaveza. Moji nisu radili probleme bitno im je bilo da "to sa fakultetom ide naprijed". Takav život vam se osladi pa sam isti trik primijenio i na četvrtoj godini, čvrsto ukopan u odluci da se ne ukopam "čim prije" u JNA posao u raju društvene firme i brak. U razdoblju četvrte godine sam otkrio i dodatne izvore zarade, jeftine slike iz Rumunjske i povremeni rad preko studentske zadruge na tada prvim PC računalim u "BSG International". Tri odlične godine života, čak sam si i kupio rabljenu stariju škodu 110. Na kraju svemu što je dobro dođe kraj nitko više nije imao razumijevanja za moj samo još jedan ispit i diplomski, a najviše su prednjačili moji koji su napokon izgubili strpljenje sa mojim produljenim fakultetskim stažom .
Nakon dva sata i nekoliko čašica gromovače plan je bio gotov. Na podu između nas je ležala auto karta Evrope sa svježom mrljom od kave tri šalice za kavu i pepeljara već dobro napunjena. Sve je bilo dogovoreno ostao je još samo problem love. Za malo produljenog putovanja od tri tjedna trebalo nam je najmanje oko 1000 maraka po glavi. Svi smo imali već nešto na strani ali je i svaki od nas bio kratak za oko 300 - 400 DEM. Škot je već pripremio teren, nazvao je Tileta i pitao ga "kako ide sa slikama". Odgovor je na naše zadovoljstvo bio "da bi trebalo pet do sedam komada ali pogođenih".

Tile

Tile se prezivao Tišma pa je tako i dobio nadimak. U društvu samo ga uvijek zvali Tile ali ponekada u javnosti pogotovu ako bi neka od onih baba iz AFŽ-a, sa sumnjičavom partiznaskom logikom, bila u blizini zvali smo ga Tišma. Nije nam se dalo objašnjavati nikome da se recimo izjava  "Tile je ispao glup u zadnjem poslu" odnosila na Tišmu, a ne na tada već pokojnog maršala Tita. Iz potpuno praktičnih razloga skoro do kraja osamdesetih je jednako bilo u upotrebi i njegovo prezime i nadimak. Tiletov stari je diplomirao na ekonomiji i  radio u vanjskoj trgovini. Love je uvijek bilo u većim količinama mislim najviše zahvaljujući deviznim dnevnicama. Do sredine osamdesetih prosječna plaća je bila oko 400 DEM, a samo pet dana deviznih dnevnica je "puštalo na stranu" preko tisuću DEM. Tile je imao odličan slikarski talent međutim njegov stari je želio da mu sin bude "inžinjer ili lječnik" i to je sebi duboko utuvio u glavu. Kao i svi po prirodi skloni umjetnosti Tile nije imao puno interesa za prirodne znanosti ali je pod presijom oca završio u prirodno matematičkoj gimnaziji. Završio je dvije godine gimnazije naslikao i nacrtao brdo stvari za koje je na amaterskim natječajima pokupio dosta nagrada i pukao. Napustio je srednju školu "tek tako". Višemjesečne svađe u kući je razriješila Tiletova majka jednostavnim ultimatumom. "Ili ga ti stari idiote pusti na miru ili sin i ja idemo kod mojih u Suboticu." Pobijedila je ljubav prema obitelji pa je Tiletov stari prihvatio novonastalu situaciju i svoju krivicu za to. Mir se vrati u kuću, a godinu dana kasnije Tile se upisao na likovnu akademiju bez srednje škole samo po uvjetima natječaja za one koji bez neke mature žele na akademiju. Bio je među prvima po talentu pokazanom na prijemnom i rekordno je završio. Pred kraj studija je "servisirao" jednu asistenticu, koja je opet dobro "servisirala" svog profesora, a koji je bio i neka faca među kritičarima. Tako su Tiletove slike još pred kraj studija dobile najbolje moguće krtike. Polako je postajao poznat. Asistentica mu je sredila i društveni prostor za atelje. Točnije dobio je tridesetak metara neuređenog tavanskog prostora. Tile se nije uzbuđivao. Proveo je jedno ljeto "na slikarskoj tezgi" po Jadranu. Sa iskaznicom akademije imao je pravo dok ne završi tezgariti, kao i masa drugih sa stolicom na sklapanje i par zakupljenih metara pločnika uz neku rivu. Išlo mu je više nego dobro, a troškovi su bili minimalni budući da je dobar dio vremena spavao i jeo po "omladinskim centrima" kao "ilegalac". Vratio se sa dovoljno love da sa prijateljima uredi atelje i doda kupaonu i wc. Preselio se u atelje i postao "samo svoj". Tada i dolazi u dvojbu. Njegove slike imaju dobru kritiku i prodaju se po većim cijenama ali samo one koje radi na svoj način uz inspiraciju i sporije. Za lovu mu trebaju jeftinije slike u većim količinama ali tada bi uništio svoju reputaciju u začetku. Takvih brzopoteznih slikara sa jeftinim slikama je bila gomila. Tile je želio zadržati rejting ali i zaraditi, a u to doba umjetničke slike sa većom cijenom su se teže prodavale. Radnička klasa nije imala dovoljno love izdržavati umjetnika na tržištu. Uvijek je postojalo nešto važnije za kupiti, lova za rabljenog Yuga ili novi kolor TV i slično. Tile je razmotrio problem sa više strana i izmislio Boriss-a. Nepostojeći Boriss je bio navodno slikar naivac kojeg je Tile otkrio i radio mu usluge na način da je u svom ateljeu jeftinije prodavao i slike sa potpisom Boriss. Slike su išle najviše radi cijene koja je bila umjerena i društvenih stanova čiji betonski zidovi vape za bilo kakvim pokrivalom. Tile je imao opravdanje za kičaste slike koje "imaju ono nešto" u Borisu ali nije imao uvijek dovoljno vremena da uradi veću količinu istih ipak je držao i do rejtinga koji Boriss ima. Naša ekipa je imala vremena i potrebu za jeftinim servisom motora u Rumunjskoj ili Mađarskoj (tada još uvijek željnih traperica, vegete i najlon hulahopki). Tako je nastao dogovor o poslu.

Pravac  Hamburg
Ovaj put smo se odlučili za Rumunjsku većim dijelom zato što nam je prije puta trebao i dobar ali jeftin servis motora sa zamjenom svih ploča i pločica na kočnicama, a iz iz razloga trenutnog među tečajnog odnosa vegeta, traperice, najlonke i na crno kupljena rumunjska valuta prema tome što namjeravamo kupiti i uraditi. Ujedno imali smo i svoja dva čovjeka za sve potrebne transakcije u Rumunjskoj. Nabava materijala za prodaju i kratka priprema motora oduzela je jedan dan. Spremali smo se krenuti oko 4 sata slijedećeg jutra.
.............................................
 
Pijesak

Zajahali smo prije svitanja računajući na čekanje na granici. Pravac kretanja Pančevo, Vršac Timisoara (Temišvar). U malom selu prije granice kod "Ace Ciganina" kupili smo nešto Rumunjskih leia (leu) po direkt tečaju marke – leji, koji je uvijek bio povoljniji. Na graničnom prijelazu je bila gužva i provlačili smo se pomalo između auta praćeni kišom psovki nezadovoljnih vozača. Naši nisu radili puno problema kod ulaska u Rumunjsku. Rumunjski carinik nas je normalno odmah izdvojio na stranu i tražio da otvorimo torbe na prtljažnicima. Prišao je Škotu dok je otvara torbu, ovaj mu je odmah po otvaranju sa vrha "robe za prodaju" pokupio i pružio dvije kutije Marlbora. Cigarete je strpao u džep brzinom svjetlosti, a torbu samo pretražio rukama koliko je dohvatio. Kada je prišao mojoj već otvorenoj torbi na vrhu robe ga je čekao veliki paket žvakaćih i crveni Ronhill isti su nestali jednakom brzinom i u istom pravcu kao Marlboro. Ubacio je obe ruke u torbu i prepipao sadržaj. Kada se uvjerio da je u pitanju samo standardna šverc roba klimnuo je glavom i bez riječi produžio ka Streli koji je opušteno čekao kod motora računajući na to "kako je krenulo dobro ide". Strelu nije pregledao samo je pitao: "Ima nesto?". Strela odmahnu glavom pružajući kutiju Marlbora. Mahnuo nam je da prođemo i desetak kilograma u srcu lakši, za težinu onog kamena koji je pao, produljismo dalje. Sa tadašnjim Rumunjskim carinicima nikada nisi znao. Većina ih je bila razumna i ako nisi pretjerao sa količinom robe za prodaju pokupili bi što im se nudi (po pravilu roba koje u Rumunjskoj nikako nije bilo ili je bila preskupa) i pustili te dalje. Ponekada bi ti oduzeli kilo dvije vegete ili paket najlonki. Normalno ako si pametan nisi pitao potvrdu već uz kiseli smiješak klimnuo glavom. Sa druge dvije kategorije carinika je bilo gore. Prvi su bili oni koji su kako tako provodili Rumunjski carinski zakon, a što je značilo oduzimanje viška robe ili u najboljem slučaju vraćanje natrag preko granice u jugu. Takvi su bili rijetki. Gori su bili ufurani u posao na svoju ruku. Takvi bi redovito oduzimali 10 – 30% robe po vlastitoj procijeni i potrebi. Ovima neku potvrdu o oduzimanju nisi smio niti pomisliti, a ne tražiti, u protivnom bi palo skidanje do gola i svi mogući pregledi. Kamo je  oduzeta roba  završavala znali smo samo po pričama "pravih švercera". Roba se jednim djelom podijelila kolegama da šute, a ostatak je raznim kanalima završavao u Rumunjskim zabitima gdje je postizao po 4 – 5 puta veću cijenu nego u velikim gradovima, kamo bi u pravilu rijeka jugo sitnih švercera završila. Socijalistički realizam u Rumunjskoj nije nudio veliki izbor robe. Isto je nadoknadila gomila sitnih jugo švercera.
Motore smo parkirali pred velikom robnom kućom i torbe uzeli sa sobom. Robna kuća je imala vlastitu galeriju sa slikama Rumunjskih poznatih i onih manje poznatih umjetnika. Strela je bio u odličnim odnosima sa šefom galerije budući da je pomalo govorio francuski, a šef nije baš pucao od znanja nekog od jugo jezika.
Livu nas je dočekao sa osmjehom, vjerojatno mu je zaliha robe malo presušila. Bio je niži i debeo ali mu je sako odijela dobro prikrivao poveći trbuh. Strela se rukovao i nakon par riječi na francuskom mahnuo glavom da prijeđemo u zadnju prostoriju. Po tradiciji prvo smo pokazali robu odnosno vegetu, "Filter 160", najlonke i dva para jeftinih "Beko Lee Cuper" traperica. Klimnuo je glavom, a potom poslagao uza zid desetak slika bez okvira. Strela je jedini imao slikarskog talenta, a i mama mu je predavala likovnu umjetnost u srednjoj strojarskoj. Tako smo nas dva samo stajali u mirisu terpentina i razgledali slikarsku opremu i slike, dok Strela nije završio odabir. Odabrao je pet pejzaža i dvije mrtve prirode. Upitno je pogledao prema meni. Zaključio sam da pejzaži uvijek dobro dođu za dnevni boravak, a one vaze sa cvijećem se budu dobro uklopile u neku blagavaonu. Klimnuh glavom. Sada je slijedio uobičajeni cirkus na kraju kupovine zvani "doplati razliku u markama". Livu je nešto brzo šaputao sa Strelom, a ovaj je odmahivao glavom. Na kraju nakon par minuta prepirke na francuskom Strela dođe polako do mene. "Daj mu dvadeset marona i ništa više". U Rumunjskoj je bilo strogo zabranjeno trgovati ili plaćati stranom devizom pogotovu onom kapitalističkom. Dok sam prilazio Livu Strela i Škot su krenuli malo prema vratima. Plan je bio jednostavan ako bi, ne daj bože, Livu ipak namjestio nešto sa policijom njih dvojica bi napravila gužvu na vratima kod upada drotova, a u međurazdoblju bih ja gurnuo sve marke iza neke slike. Poslije neka dokazuju tko ih je tamo stavio. Nije da nismo vjerovali Livu ali je po našim saznanjima previše šverao i ljubio kapitalističku valutu pa je uvijek mogao pasti i biti prisiljen na suradnju. Normalno one prave se ne bi usudio cinkati ali nas sitne bi rado prodao da  izvuče kožu, a u tadašnjoj Rumunjskoj bilo je dovoljno da te nađu sa devizama i neki svjedok da potvrdi da je primio tu i tu količinu. Ako bi devize bile iza slike uvijek smo se mogli vaditi da ih je sam izvadio od tamo i ponudio nama za plaćanje. Sve je prošlo u najboljem redu novac nije niti vidio svijetlo dana kojom brzinom je nestao iz moje ruke kada sam ga samo pokušao pružiti. Roba je isto tako brzo nestala sa stola. Na crno tih dvadeset maraka je vrijedilo deset do dvanaest puta više od službenog tečaja. Klimnuo je glavom i brzo izvadio tri tanke kartonske tube. U svakoj je bilo standardno pakiranje po tri komada jeftinog slikarskog platna umotanog u rolu, a koje je trebalo naknadno rasteći po okviru. Pažljivo je skinuo odabrana platna sa slikama sa ramova. Slijedeća faza je bila da je razdvojio svaku kartonsku tubu, bez otvaranja, na način da je odvojio vanjski sloj izvukao rebrasti izolacijski karton i umjesto njega namotao platna sa slikama. Potom je pažljivo vratio i zaljepio po rubovima vanjski tamnozeleni karton. Pred nama su bile tri tube jeftinog slikarskog platna u original pakiranju. Takvo se često znalo donositi iz Rumunjske. Uvijek sam se divio vještini i brzini kojom je to obavljao, očigledno je isto često radio. Devize i roba na crno budu mu donijele zaradu u višestrukoj vrijednosti slika. Pola sata kasnije smo sjedeli u jedinom kafiću u blizini koji je imao neku glazbu. Rumunjska zabavna glazba sa klasičnog magnetofona, "cassette tape deck" im je bio nedostupan. Pili smo Bacardi i gusti sok, torbe nismo ispuštali ispod sigurnog pritiska potkoljenicama. Ovdje su krađe jugo švercera od strane domaćih spretnih prstiju bile česte. Daljnji plan je bio jasan trebalo nam je malo servisa ali i još po nešto da nas carina pri povratku ne pita za slikarska platna.

Doru Bugarin je šefovao u nekoj auto mehaničarskoj radionici u predgrađu. Ovo je već bila pomalo neugodna zona kretanja, što zbog lopova koji su se muvali tražeći jugo švercere da ih preveslaju pri kupovini robe na crno ili organizirano pokradu, što po policiji koja je ganjala prethodne pa je bila prisutna u većem broju. Uobičajeni trik je bio da bi netko od starijih prišao i pitao za vegetu ili cigarete "Ibar". Ako bi žrtva otvorila torbu sa više robe  ponudio bi se da otkupi svu robu  ali malo manje od uobičajene cijene. Ako bi naivac nasjeo da brzo završi prvi dio posla pa više vremena ima za kupovinu rumunjske robe scenario bi bio jednostavan. Roba bi se pregledala i prebacila u jeftinu torbu koju bi žrtva držala u svojoj ruci. Uslijedilo bi brojanje novca u ruci kupca do dogovorenog iznosa. Isti je prvo slagao u drugu ruku krupne novčanice do blizu iznosa potom bi bio malo suh pa počeo dodavati više sitnih na vrh novca. Sve je izgledalo OK. U trenutku dodavanja sitnih novčanica obično bi prišlo nekoliko klinaca dosadno tražeći da kupi žvakaće. Nastala bi mala gužva. Žrtva bi pažljivo pratila novac i kada bi iznos bio točno nabrojan netko bi iznenada viknu "Policija policija". Klinci bi se razbježali, a kupac drugom rukom dohvatio mac novca i gurnuo ga žrtvi u ruke potom brzo preuzeo torbu i otrčao. Sretni prodavac bi gurnuo novac u džep i brzo se udaljio. Nakon par stotina metara kada se osjećao sigurno izvukao bi novac iz džepa. Umjesto dogovorenog iznosa našao bi samo one sitne novčanice sa vrha kupa novca, spretni kupac je kod guranja novca ka žrtvi u ruci u kojoj je počivao kup zadržao sve krupne novčanice i došao do robe za 5 -10% od ugovorene cijene. Bilo je još trikova ali je ovaj bio najčešći za naivce koje su nepogrešivo znali nanjušiti. Pričalo se i da policajci ponekada znaju biti u dogovoru ali nikada nisam čuo potvrdu tih priči.

Doru je bio Rumunjskog porijekla sto posto ali kada nas je prvi put vidio u svojoj auto mehaničarskoj radionici pitao nas je da li smo bugari, tako je ostao Doru Bugarin. Bio je oko pedeset godina srednje visine i žilav. Bratić mu je radio kao šef u obližnjoj trgovini prehrambenim proizvodima pa je za cijeli posao bio premija na lotu. Doru je želio sina ali je samo dogurao do četvrte kćeri kada je žena rekla dosta. Tako je živio u zajednici pet žena i veselio se svakom mlađem muškom društvu vjerojatno sanjajući da bi neostvareni sin dobro izgledao na motoru, a doma bio odlično društvo za muške razgovore. Srdačno se rukovao sa nama i svakog potapšao po ramenu. Sjeli smo u njegov mali ured i stavio je neku mađarsku rakiju od marelice i četiri čaše na stol. Kada smo ispili i zapalili Škot je izvadio iz torbe paket od deset pari najlonki "Pegi", tri jeftina ženska seta make up-a i kilo vegete kao poklon. Doru se široko nasmješio i brzo prebacio robu u ladice stola. Potom smo ponudili ostatak robe na prodaju. Sve je išlo brzo cijena je bila unaprijed poznata. Razgovor je bio specifičan budući da je Doru znao oko stotinjak riječi svih naroda i narodnosti ondašnje Jugoslavije, a uz to i oko stotinjak riječi njemačkog, što je u Rumunjskoj bila rijetkost. Tako sam ja igrao ulogu glavnog prevodioca. Objasnio nam je da bratić ima u trgovini dovoljno salama i sira ali da je malo tanak sa orasima. Tko pita bitno je da ima neke robe za trošak puta. Pitao je za motore. "Standardno odgovorih ali i šminkanje guma". OK možemo na ručak za dva sata sve je spremno. Pustili smo torbe u radionici sa sobom smo ponijeli samo tube sa slikama u malom ruksaku. Dva kilometra dalje bila nam je već poznata gostiona "Cismigui". Šetnja je pojačala glad pa su miješano meso i salata  dobili sjajan ukus koji nije kvarilo čak ni loše rumunjsko pivo. Dva sata kasnije sve je bilo spremno. Doru nam je objasnio što je urađeno na servisu sva tri motora dok se pet šest mladih učenika još motalo oko njega. Pustih dvije kutije Ronhilla na stol za dečke. Samo su to čekali. Korektno nam je naplatio servis a potom pokazao na gume. Izgledale su ko nove na sjajnim felgama. "Može prljanje" upitah. Klimnuo je glavom i nešto povikao na rumunjskom. Dva mulca su brzo donijela sandučić sa pijeskom i malo blata. Na gume koje su izgledale kao nove nabacali su malo blata pomješanog sa pijeskom. Sada su gume izgledale kao nove ali malo namjerno uprljane.  Ušli smo u ured i ponovno natočili onu rakiju. Doru iz ormara izvadi naše tri torbe i svaku posebno otvori i pokaza sadržaj. OK salama sir i nešto oraha sve ravnomjerno raspoređeno. Razgovor je tekao do kraja druge cigarete. Dovoljno da se ono blato i pijesak dobro osuše. Krenuli smo, svatko je dodao po jednu tubu sa slikama u svoju torbu, čekao nas je prelazak granice i naša carina. Sa slikama podijeljenim u tri paketa mogli smo dobiti dobru novčanu kaznu uz oduzimanje robe ali je pojedinačno bila premala vrijednost za bilo kakvu "krivičnu" to smo znali.

Carinik nas je izdvojio kako smo i očekivali. "Pasoš i prometnu molim." Pružih mu zatraženo. Bio je visok suh sa nezainteresiranim izrazom lica, a to nije mirisalo na dobro. Pažljivo je pregledao mašinu motora koja se nakon glancanja sjajila. Obišao je oko motora i zagledao gume. Dok je obilazio skinuh gumene natezače sa prtljažnika i otvorih torbu. Ovlaš je pogledao unutra. Dohvatio je tubu sa platnom i slikama i izvadio je vani. Srce mi poče davati jazz bubnjarski finiš. "Izvadite te gornje salame." Polako izvadih dvije velike salame ispod se ukaza nekoliko manjih i gomila sireva. Ubacio je tubu natrag u torbu i klimnu glavom. "Čekajte". Slična stvar se ponovila i kod Škota. "Kome trebaju ova platna?" Upita. "Cura mi je na akademiji, a kod nas su skupa." Škot je odgovorio nemarno i uvjerljivo. Potrgao je original omot sa kartonskog poklopca i pažljivo malo  izvukao prazna platna. Slegao je ramenima i vratio Škotu tubu. Kod Strele je samo pažljivo pregledao motor.
"Nove gume i servis motora". Nasmiješio se. "Ne samo servis ali su prali motore pa djeluje kao da..." započeo je Strela. Zaustavio ga je pokretom ruke i uručio mu sva tri pasoša i prometne potom je polako krenuo ka koloni vozila koja je čekala. Dok je odlazio dobacio je. "Slijedeći put neka vam malo bolje zaprljaju gume, a ne ovako pacerski". Mahnuo je rukom ne okrećući se. Prišli smo Streli i uzeli svoju dokumentaciju. Polako smo krenuli. Par kilometara od granice smo se počeli utrkivati. Raspoloženje je bilo očito. Život je bio lijep. Usporili smo nakon desetak minuta i produljili normalnim ritmom vožnje. Pala mi je na pamet priča o pijesku koju sam pročitao u nekom "Start-u". Negdje sredinom pedesetih godina jedan pogranični stanovnik je prelazio iz Italije u Švicarsku na rad svaki dan tamo i nazad. Prelazio je vlakom ali često je išao i prljavim biciklom. Običan tvornički radnik uljudan i fin na granici. Problem za carinike je nastao kada se prvi put pojavio iz Švicarske sa torbom pijeska na prtljažniku bicikla. Pregledali su dobro pijesak ali nisu ništa našli. Priča se produljila kada bi lik na svom prljavom biciklu išao u Švicarsku nije nosio ništa ali kada bi se vraćao nosio je torbu pijeska. Pijesak su pregledali, slali na analizu i na kraju popizdili pregledali su detaljno radnika rastavili bicikl i nisu našli ništa. Isti je dao objašnjenje da nešto zida doma i da uz put nabavi malo pijeska. Nisu ništa pitali dalje, a priča sa pijeskom je išla još neko vrijeme. Svaki treći ili četvrti povratak je bila torba pijeska na biciklu. Ponekada je i u vlaku imao torbu pijeska na povratku. Digli su ruke nakon još par pokušaja da ga uhvate. Prošlo je par godina, a radnik je sada već prelazio granicu u malenom Fiatu ali bez pijeska. Standard je u poslijeratnoj Evropi porastao. Jedan stari carinik ga je dobro pamtio. Jednog dana je ovlaš pregledao njegov Fiat 500 vratio mu pasoš i upitao ga: "Daj mi molim te, sada reci što ti je značio onaj pijesak prije par godina, samo mi reci što si švercao i nikada te više neću gnjaviti?" Radnik ga je pogledao i odgovorio: "Pa bicikl."
Dodao sam gas i zaobišao Škota čekao sam da Strela obiđe obojicu.
......................................................................................



Evidentirano
Nikada ne raspravljaj sa budalama. Promatrači neće uočiti razliku između vas. "Mark Twain"

Đoni

  • Kawas... ...
  • ***
  • Offline Offline
  • Postova: 151
Odg: Dečki iz predgrađa
« Odgovori #1 : 24. Lipanj, 2015. - 09:25 »

Idemo li na slijedeći nastavak?
Evidentirano
Nikada ne raspravljaj sa budalama. Promatrači neće uočiti razliku između vas. "Mark Twain"

Boris

  • Kawas... ...
  • ***
  • Offline Offline
  • Postova: 301
Odg: Dečki iz predgrađa
« Odgovori #2 : 24. Lipanj, 2015. - 09:57 »

Kaj se čeka ?????
Evidentirano

markoe

  • Kawasaki KLE
  • *****
  • Offline Offline
  • Postova: 2478
  • limits exist only in peoples minds
    • slikopiščići svega pomalo
Odg: Dečki iz predgrađa
« Odgovori #3 : 24. Lipanj, 2015. - 11:42 »

Da al bar za 1/4 kraci jer kad vidim ovako dugo neda mi se citati ,bolje vise nastavak a krace  :bang:
Evidentirano

trisha

  • Ladies
  • ****
  • Offline Offline
  • Postova: 168
Odg: Dečki iz predgrađa
« Odgovori #4 : 24. Lipanj, 2015. - 12:51 »

da da da :D :D :D

ne triba krače, čak i ovo malo bude kad se uživiš  :aplauz: :aplauz: :aplauz: :aplauz:
Evidentirano

Đoni

  • Kawas... ...
  • ***
  • Offline Offline
  • Postova: 151
Odg: Dečki iz predgrađa
« Odgovori #5 : 24. Lipanj, 2015. - 13:16 »

Dodao sam gas i zaobišao Škota čekao sam da Strela obiđe obojicu.
......................................................................................

Pravac Hamburg

Dodao sam gas i zaobišao Škota čekao sam da Strela obiđe obojicu.
......................................................................................

Pravac Hamburg

Prelazili smo most i prilazili Zemunu. Od "Brankovog mosta" do zemuna je vodila široka brza cesta sa dvije trake u svakom smjeru. Sa strane je bio drvored i pločnik. Uvijek sam se osjećao posebno kada sam se vraćao u Zemun. Nije to bila stara priča o sukobu "Zemunaca" i "Beograđana" ili još češće onih sa "Novog beograda" kao produljenja Beograda, a koji je nakon drugog rata prešao Savu te primio u svoje okrilje masu novokomponiranih radnika iz raznih krajeva. Jednostavno bio je to povratak doma. Povratak u široke ravno ustrojene ulice i drvorede još od doba Austrije, u starom dijelu grada i uredno posložene kuće i zgrade u novom. Povratak u svoje okruženje. Povratak u pravila igre koja sam poznavao. Trebalo je otići do Tileta i uvaliti slike. Prije toga se trebalo riješiti onih salama i sireva uz solidnu zaradu koja bi pokrila sve troškove puta i dio troška slika. Cilj je bio poznat, još iz dogovora sa zadnje pauze na "Jugo Petrolovoj" benzinskoj. Vozili smo prvo ka Staroj Pazovi. Trebala nam je prodaja robe odmah ako smo mislili krenuti "čim prije". Izbor je pao na pouzdanog kupca vlasnika gostione "Stara Polja". Od zadnje pauze sam vodio grupu. Prošli smo kroz centar Zemuna pa pravac starom cestom prema staroj Pazovi. Pazova je također nakon rata doživjela podjelu na staru i novu, hebiga. Trebalo je još trideset kilometara noćne vožnje ali vrijeme je bilo pogodno za posao, vlasnik je bio uvijek nazočan nakon deset navečer.

Sudionik iz 71

Gostiona "Stara Polja" se nalazila između stare i nove Pazove uz cestu prema Novom Sadu i drugim krajem ceste povezana sa auto cestom Beograd - Zagreb. Raj za kamiondžije. Svake večeri se služio roštilj i obavezni grah uz zvuke novokomponirane narodne glazbe i tuljenje pjevaljki sa "velikim balkonima" u izazovnim minicama. Vlasnik gostione Domagoj je imao neku frku tijekom "Hrvatskog proljeća" 1971 godine. Ja sam bio još "klinac" pa nisam znao koliko i kako je to išlo. Kasnije sam doznao iz priča da je "puno pričao što ne treba" pa je završio par godina "na hlađenju". Normalno izgubio je posao u "Insa proizvodnja satova i precizne mehanike", gdje je radio kao pogonski inžinjer. Kasnije nije mogao naći posao u "društvenom sektoru" pa se prebacio u privatne poduzetnike. Otvorio je gostionu i prilagodio je kamiondžijama i sitnim kriminalcima iz okolice Pazove i Zemuna. Poznavao je klijentelu "u dušu" pa je uvijek nastojao imati "zgodnu pjevaljku narodnjaka" i dobar orkestar. Posao je išao, pa je unatoč "presiji komunjara" imao dobru kuću i dobar auto. Pravi dokaz uspjeha jakog duha. Jedan dio zarade je potjecao od robe "na crno". Kamiondžije su često iz inozemstva donosile tada dosta skupe HiFi uređaje renomiranih marki i raznu drugu robu. Kada bi popili koju više, a sisata pjevaljka počela plesati na stolu nije se puno gledalo na trošak. Obično nakon koje pive više, bili su raspoloženi i za "skratiti posao sa robom na crno". Domagoj je sve kupovao po najpovoljnijoj cijeni. Pjevaljka bi u pauzi sjela za stol kamiondžije ili švercera koji bi napomenuo da ima nešto prodati i povela neobvezan razgovor. Domagoj bi prišao nakon desetak minuta i naručio piće "na račun kuće" za prodavača i pjevaljku. Potom bi krenuli neki razgovori oko toga što se nudi i koja je cijena. Naravno u nazočnosti velikih sisa i očaravajućeg osmjeha prodavatelj je bio daleko mekši. U kritičnom trenutku pjevaljka bi rekla da je pauza gotova i vratila se na binu. Prvu pjesmu bi posvetila svom novom poznaniku. Lik je bio već mekan i na već spuštenu cijenu "kako se ne bi sramotio pred damom" bi dopustio novo sniženje. Domagoj je tako dolazio do robe povoljno. Ista bi kasnije drugim kanalima kamiondžija i sumnjivih likova završila u unutrašnjosti Vojvodine i Srbije gdje je imala veću cijenu.

Ubacili smo motore na veliki parking blizu ulaza, uz glazbu poznatih novokomponiranih hitova poput "Otišo si sarmu probo nisi". Škot i Strela su ostali sa motorima dok sam se ja zaputio u "Stara Polja". Odmah po ulasku mi je bilo jasno da se "polako podiže tenzija". Pjevačica je pomalo plesala i pjevala neko zapomaganje o ljubavi dok je harmonikaš klečao ispred njenih zanosnih oblina i rastezao kao lud. U zadimljenoj unutrašnjosti nije bilo jasno da li pjevaljka orkestar i razglas rade veću buku ili likovi koji udaraju bocama o stol, vrište "Too cuuuro!" i psihološki "režu žile". Prišao sam ravno šanku naslonio se i počekao da me Rade, šef sale, snimi. Prišao je nakon par pogleda. "Večer Djoni što piješ?" Odmahnuh glavom. "Ništa sorry, reci je Doms tu? Trebam ga." Okrenuo se ka konobarici koja je upravo istovarila brdo praznih boca pive na šank. "Mileva odi do gazde i reci da ga Djoni Zemunac treba." Ista je umorno slegla ramenima i uputila se uz stube iza šanka. Rade je uzeo čašu i ubacio jedan hit točene pive. Popunilo je oko četvrtinu ostalo do vrha je bila pjena. Stavio je na šank ispred mene i uz istu dodao pepeljaru. "Dok čekaš." Osmijehnuo se, a potom ponovno počeo nadgledati situaciju u cijeloj gostioni. Gazdino "oko sokolovo" u svom gnjezdu iza šanka. Organizator večernje ludnice i sudac za sva radna mjesta u gostionici, izuzev normalno onih na kojima su gazdine ljubavnice. Uvijek je bio ljubazan prema meni više nego prema drugima ali nikada mi nije "ležao". Stigao sam do pola cigarete kada je došao Domagoj. Udario me po ramenu i nasmješio se. "Večer Djoni kojim dobrom?" Pokušao je nadglasati buku. Bio je za glavu niži od mojih 195 ali skladno građen i "panterskih pokreta". Crna kosa mu je bila kratko podšišana i uredno začešljana unazad. Nikada nije odavao dojam lika koji je ljigav, a još manje onoga sa kojim bi se zajebavao a i ta cigareta u kutu usana mu je dobro stajala. Mahnuo je "oku sokolovom" ali sam ga prekinuo rukom. Nije mi se pilo "na račun kuće", žurilo mi se. "Vidi salame i sir iz Rumunjske, trebaš?" Otpuhnuo je dim. "Koliko?" Slegoh ramenima. "Što ja znam 25-30 kg ne manje kada izdvojimo malo za doma."
Klimnuo je glavom. "Donesite na zadnji ulaz".
Pet minuta kasnije smo stajali ispred stola u zadnjoj prostoriji. Na stolu je ležao sadržaj tri torbe. Izdvojili smo po salamu i sir "za mamu" te nešto za "kod Tileta" i pustili u torbama. Domagoj je odmjerio stol. Njemu nije trebala vaga. Znali smo da u glavi skoro u gram zna koja je količina u pitanju. "OK 250 maraka zadnja." Odmahnuh glavom. "U redu ali bez oraha." Pogledao me upitno. Znao je da sam ja u ekipi "poslovni pregovarač". "Reci." Počekao sam malo i izbacio. "Tristo i dvadeset sve skupa". Odmjerio je orahe. "Tristo." Klimnuh glavom. Izvadio je novčanik i pružio prema meni dvije novčanice po sto i dvije po pedeset malo raširene da se vidi boja i iznos. Pokupih lovu i spremih je u gornji džep jakne. Domagoj me udari po ramenu. "Dečki može piće i koji ćevap na račun kuće." Odmahnuh glavom. "Hvalka Doms žurimo." Prislonio mi je ruku na rame i povukao me malo na stranu. "Daj Djoni nikada ne ostaneš na cugi."
Škot je po ocu bio Mađar sa primjesama njemačke krvi, a po majci Hrvat. Nije mnogo držao do neke nacionalnosti izuzev što je bio katolik. Strela je bio još veći miks budući da je uz sve krvne primjese Škota posjedovao i Češke krvi po jednoj baki. Ja sam bio skoro pa čisti Hrvat, ako se izuzme četvrtina Mađarske krvi po baki sa očeve strane. Nije mi bilo čudno što sam ga interesirao više od Strele i Škota. Pljesnuo me je po ramenu i produljio tiho "Vidiš koje je sranje u politici i ekonomiji, opusti se malo, uživaj, tko zna što će biti." Namignuo je. Nasmiješih se. "Ne znam Doms mene izuzev ..." Prekinuo me je klimanjem glave i podrugljivim tonom. "Gitare i motora ništa drugo ne zanima. To ponavljaš od kada te znam. Vjerojatno i tebi smeta moja prošlost." Zavrtio je glavom i odmahnuo rukom. "Sretno dečki." To je bio znak da je svaki daljnji razgovor završen. Krenuli smo polako vani. Dok smo hodali prema motorima Strela nije izdržao. "Daj Djoni uvijek si tvrd prema njemu, a nije neki loš lik." Strela nije dobro podnosio glad, a ono miješano meso u Rumunjskoj je bilo prije dosta vremena. Vjerojatno su mu ćevapi i pivo dobro zvučali. "Ne znam Strela samo mi je čudno da on i dalje sere protiv sustava i vani je, dok poneki koji počnu pomalo srati sa njim znaju završiti pokoji mjesec "na hlađenju"." Vjerojatno sam zvučao pomalo grubo. "Poneki kažeš, ti poneki seru i na drugim mjestima gdje stignu pa nije ni čudo što ih pokupe." Strelin glas je zvučao pomalo uvređeno. Zatezao sam skoro praznu torbu na prtljažnik. Nisam želio biti grub. Škot je mudro ostao tih. Skoro nikada se nije miješao  u rasprave ovog tipa između mene i Strele. Pokupio sam kacigu sa upravljača i zajahao motor. Bilo mi je krivo. Nisam želio nikoga uvrijediti. Okrenuh se prema Streli koji je još petljao oko kacige. "Slušaj, bratić tvoga starog je želio otvoriti kafić prije četiri godine i još nije dobio dozvolu, nije ti čudno?" Nastojao sam to reći pomirljivim tonom. Upalilo je. Strela je konačno raspetljao kacigu od upravljača i pogledao me. "Nije vjerojatno podamazao vijak koji je trebao." Odmahnuh glavom. "Podmazao je i to više i sam znaš. Samo je ne baš podoban jer kada se napije ponekad viče "Živio Maček", pa je popušio i koji dan pržuna." Strela je zajahao. "Ok imaš pravo može i to biti." Klimnuh glavom i pogledah ga. "Domagoj je imao još goru situaciju i godinu nakon povratka iz zatvora dobio dozvolu da otvori gostionu. Razmisli." Navukao sam kacigu i startao. Polako smo krenuli sa parkinga.
Tileta sam nazvao iz prve javne govornice. Javio se raspoložen. Ma može samo je Ervin kod njega i upravo gledaju Monty Python-ov "Život Brajanov". Ervin ili Ekica je bio Tiletov najbolji frend i lumen iz matematike. Parkirali smo ispod stare zgrade i zaputili se stubama ka potkrovlju. Škot je pokucao na vrata. Otključao je Ervin. Ravni prozor prema krovu je bio otvoren. "Upadajte." Tileta nije bilo. Atelje je bio u pravom stilu. Pod je bio prekriven toplim podom od zida do zida. Jastučići su bili razbacani na sve strane. Više od pola prostorije su pokrivale dovršene i nedovršene slike i slikarska oprema. U jednom kutu je bio prastari električni štednjak, hladnjak i sudoper. Dva ormara su vjerojatno pripadala nekoj društvenoj firmi u bolje dane. Ipak zidovi su bili dobro oličeni u bijelo i uvijek je izgledalo čisto na prvi pogled. Na improviziranoj polici u drugom kutu je ležalo staro Toshiba pojačalo i gramofon. Na podu je počivao stari crno bijeli TV, a sada je pored njega počivao i video rekorder "Orion". Scene na TV-u su bile iz nekog serijala "Leteći cirkus Monty Pythona". Samo crno bijele. Na dva metra od TV-a su bili postavljeni improvizirani ležajevi od spužvi presvučenih nekim materijalom. Prostor okolo ispunjen sa par jastučića. Ervin je pokazao na jstučiće i dodao još tri čaše uz postojeće dvije, prepunu pepeljaru i polupraznu bocu vinjaka. Spustismo se na pod, boca krenu od ruke do ruke. Nakon 400 km na motorima bilo je udobno napola ležati na podu i oslanjati se na jastučiće sa čašom u ruci. Otpih gutljaj Rubinovog vinjaka i zapalih cigaretu. Tiletova glava se iznenada pojavi u okviru onog prozora. Ubacio se u sobu jednim spretnim zahvatom za rubove prozora i protresao glavom. "Luđaci u ovoj sobi se razmnožavaju. Pustio sam jednog, a zatekao četvoricu. Vjerojatno jednostanična razdioba." Škot mu nazdravi čašom. Ja sam se pravio kao da me uznemirava komarac pa sam mahnuo rukom oko glave. Tile se spusti na drugi ležaj u neki sjedeći Joga položaj. Iz gornjeg džepa košulje je izvadio najlonsku vrećicu i počeo motati joint. Skužih da zlihu trave krije negdje na krovu, a u ateljeu drži samo količinu za "tekuću uporabu". Tko je bio siguran od bilo kakvog pretresa prostorija. Mala količina korisnik, a ne diler. Spavalo mi se ali sam čekao da prvi počne. Nakon što je duboko uvukao dva dima dodao je joint Škotu koji mu je bio najbliži. "Imate nešto ili ste samo navratili?" Počekao sam da joint napravi krug i dođe do mene povukao dubok udah i ispuštajući dim digao se na lakat i dodao joint Tiletu. "Sedam komada, dva puta mrtva priroda i pet pejzaža." Povukao je ponovno dva dima i ugasio ostatak u pepeljari. "Idemo vidjeti što to vrijedi." Strela pruži ruku i dohvati torbu. Polako je otvorio i izvukao tri kartonske tube. Svaku je položio na pod iza svoje glave udobno smještene na dva jastučića i produljio gledati Monty Pythone. Sekundu kasnije Tile je stručno otvorio omote tuba i izvukao slike. Pažljivo ih je položio u drugi dio prostorije na pod i polako razgledao jednu po jednu. Znao sam da ocjenjuje koliko stil odgovara potpisu Boriss, izmišljenjom liku za njegovu laku lovu. Vratio se i sjeo na ležaj ponovno motajući joint. "Uzimam sve izuzev one koju sam pustio po strani. Pejzaž je usrano kičast. Koliko?" Otpih gutljaj vinjaka više da se pripremim nego radi efekta. "Devetsto pedeset sve skupa." Odmahnuo je glavom. "Osamsto bez onog pejzaža nije loš za tvoju mamu kao poklon ali meni ne sliči na Borisa." Dodao mi je joint. Poako povukoh dim i proslijedih isti Škotu. "Osamsto i sedamdeset svih sedam zadnja cijena." Znao je iz iskustva da se ne zajebavam. Davno na početku je "išao do kraja", pa smo lošije slike prodali na buvljaku, kako smo zvali tržnicu rabljene robe, a bolje kod Jove pjesnika i Đoke biznismena. Malo smo zaradili ali nismo bili u gubitku, gubitnik je bio on. Klimnuo je glavom. "OK Djoni, samo pazi, kada se vaše društvo rasturi nećeš imati puno prijatelja, previše voliš lovu." Pogledah ga. "Mislio sam da si mi i ti prijatelj." Gledao me malo dulje. "Jesam ali u pravu si prijateljstvo za prijateljstvo, a sir prodajem za lovu." Ustao je bez riječi i smotao platna, potom je ponovno nesato na krovu. Kada se vratio pružio mi je smotuljak sa osamsto sedamdeset maraka i zamotao novi joint. Pitao sam se da li i lovu krije na krovu ili je samo trebao dodatnog opuštanja nakon pregovora. Upitno me pogledao. "Ostajete noćas? Imamo pet kazeta Monty Python-a i Benny Hill-a te još dvije boce vina?" Klimnuh glavom i mahnuh Streli. Jedva je dočekao, digao se sa poda izvukao jedan sir i salamu iz torbe i zaputio ka improviziranoj kuhinji. "Imaš kruha i čiste tanjure?" Tile je podigao palac prema meni, a potom dobacio. "Strela tanjuri i kruh su ispod sudopera, a u hladnjaku ima paradajza." Strela klimnu glavom otvori svoj preklopni nož i baci se na posao. Pet minuta kasnije uz onu bocu vinjaka su ležala dva tanjura rezane slame i sira tanjur rezanog kruha i tanjur rezane rajčice. Strela je već žvakao pozamašan sendvič koji si je napravio dok je rezao hranu. Ervin je otišao do ormara te donio bocu vina "Navipovo crno" i tri deke sivo maslinaste boje. Svakome od nas je dobacio po jednu deku, a potom otvorio vino. Nakon par minuta žvakanja Tile upita. "Kome ste uvalili ostatak robe?" Volio je Rumunjske salame i sir, a zamjetio je da je Strela više od polovice sira i salame spremio u njegov hladnjak, "da mu se nađe". Škot dobaci preko zalogaja. "Stara Polja, Domagoj. Sada vjerojatno kamiondžije za "hladni narezak" plaćaju deset puta više od nabavne cijene." Tile klimnu glavom proguta zalogaj i odgovori. "Oduvijek je mirisao na udbaša ali je zato siguran za posao njega milkani neće ganjati." Ovo je bilo čudno. Tile je bio porijeklom Srpsko Hrvatsko Slovačka mješavina i tako se i držao. Nikada nije pilio ništa o politici i izbjegavao je svaku nacionalnu temu. "Kako to misliš?" Upitah prekidajući žvakanje. Umjesto Tileta odgovori Ervin. "Tata moje bivše cure je jedno vrijeme bio upravnik jednog odjela u jednom od onih zatvora." Zastao je da proguta zalogaj. Naše tri glave se okrenuše prema njemu. Otpio je gutljaj crnog iz čaše i produljio. "E pa Domagoj je već nakon godinu i pol dana u zatvoru, postao šef u zatvorskom pogonu za proizvodnju keramičkih pločica i  imao posebnu ćeliju za sebe. To su mogli samo pokajnici koji su pristali na suradnju, kaže. Zato ga vjerojatno danas milkani ne stišću mnogo oko šverc robe, ima leđa u onima iz sigurnosti." Pogledao sam Strelu. Slegao mi je ramenima u stilu "što sam ja znao". To je ujedno bio i kraj razgovora o politici kod ove dvojice. Uvijek su se držali dalje od tih tema i igrali po pravilima predgrađa naročito poštivajući ono osnovno "gledaj samo svoja posla". Obavijest su nam dostavili po prijateljskoj osnovi, a i zato što su znali da smo uvijek gledali svoja posla. Domagoj je tuđi problem. Umotao sam se u deku i dodao još jedan jastučić ispod glave, nije mi se ustajalo i vozilo doma, pomalo sam drijemao. Tile započe priču o svom zadnjem posjetu izložbi slika u Osijeku, znali smo da je u pitanju neki smiješan događaj. Netko je donio bocu vode iz hladnjaka i stavio je nadohvat svima.  Na ekranu, Beny Hill je upravo tapšao svog malog kompanjona po glavi i gledao za jednom sisatom plavušom u halterima.  Počinjala je ugodna noć.

Dvadeset godina kasnije sam sjedio sa jednim poznanikom u Gradskoj Kavani u Zagrebu. Ovaj je radio u Hrvatskim sigurnosnim službama na početku rata i kasnije. Tada je već bio u mirovini ali je vodio neki sitan privatni biznis, tako smo se i upoznali. Dobro smo se uklopili na prvi pogled. Bio je također "dečko iz kvarta", a moja žena je uvijek govorila da se sa takvima dobro skužim. Ne znam kako smo došli na temu "onih koji su radili za udbaše" ali nabacih mu bez spominjanja imena i puno detalja situaciju sa Domagojem, samo kao primjer "da smo i mi imali slične provokatore". Dugo me promatrao i upitao. "Slušaj je možda taj vaš bio iz Stare Pazove?" Kimnuh glavom zbunjen, premalo sam rekao za to da donese takav zaključak. "Zvao se Domagoj?". Oklijevao sam malo, ostalo je još u meni onoga "gledaj svoja posla". Nasmiješio se. Pročitao me što obzirom na posao koji je radio i nije bilo čudno. "Budi bez brige sada ima drugi identitet i vani je među našima iz dijaspore, mi smo mu pomogli." Šutio sam, pitati za detalje takvih stvari uopće nije bilo pametno. Ostalo je u meni ono "što se manje petljaš gdje ti nije mjesto time imaš manje glavobolje." Otpio je gutljaj kave uz smješak i produljio. "Ne bih ti rekao niti riječi ali ona druga strana sve zna o njemu, a on je siguran, pa ne bih volio da živiš u zabludi." Zapalio je cigaretu i puhnuo dim. "Pred početak rata već je radio  za nas, jednostavno nije mogao protiv sebe. Oni drugi su mu samo djelomično vjerovali pa je ubrzo pokupio ženu i djecu i prešao u Hrvatsku. Radi sigurnosti smo ga poslije prebacili vani. Čovijek je u jednom razdoblju jednostavno prihvatio igru onih iz udbe. Dao bi im povremeno ponekoga koji je nešto sitno lajao ali koliko mi znamo taj bi dobio do tri četiri mjeseca zatvora, ne više, znaš onaj sustav, tek da ga zastraše da šuti. Sa druge strane uvijek bi im javio za krupnije kriminalce koji su do jučer bili bez love, a danas kod njega u gostioni častili ekipu pićem. Taj miks ga je držao da bude koristan i djelomično su mu vjerovali. Za nas je ipak odigrao par dobrih rola na početku. Povezao se sa našima u DB-u još krajem osamdesetih. Kada je postalo opasno organizirali smo mu da se prebaci kod nas potom negdje u inozemstvo pod novim identitetom. Nikoga nije uništio koliko znamo, samo je tu i tamo netko od onih koji ionako nisu pazili gdje što pričaju dobio malo po prstima. Prijavio bi ih za priču uz mišljenje da ne organiziraju ništa. Kada zbrojiš puno više nam je koristio na kraju, izlažući riziku sebe i obitelj, nego što je štete napravio." Ostao sam zbunjen. Ne zbog onoga što sam čuo već iz saznanja da je i Domagoj u većem dijelu "gledao svoja posla" koliko je mogao, odnosno biznis u gostioni i laku lovu. Da li je prekoračio granicu "cinkajući" obične ljude koji bi popili koju više nisam znao. Na kraju je riskirao sve što je imao za nešto u što je na početku života vjerovao. Nisam mu želio suditi u sebi, isto tako nisam ga ni opravdavao. Zaključio sam da ipak nije do kraja igrao po pravilima. Pitanje morala oko svega prepustio sam drugima.

Pravac Hamburg

Ušao sam kod Benny-ja i odmjerio klijentelu. Samo trojica, nije ni čudo u 11 sati ujutro. Za šankom su bila dva lika iz Novog Beograda i gnjavili Marka. Jova pjesnik je sjedio sam za stolom i pisao nešto na žutom papiru iz mesnice. Polako sam prilazio šanku. Jova me snimio. "Ej Djoni!" Mahnuh mu rukom dok sam odmjeravao one likove za šankom. Jedan mi je bio poznat "Aca psina", strojni tokar i službeno ne baš uspješan bokser, a neslužbeno "šampion". Normalno šampion je bio samo za svoje članove iz ekipe, gdje je i bio "zamjenik" glavnog. Sitna banda sa Novog Beograda narajcana da su "pravi dečki". Sa njima nikada nismo bili u sukobu ali djelovali su kao da su popili malo više. Aca je upravo pričao Marku.
"Znaš onaj. Žali se Zemunac: Kad god jebem peku me oči. Prokleti suzavac za samoobranu." Lik do njega je uvlakački prasnuo u smijeh. Nije mi bio poznat ali po uvlakačkom stilu je očigledno bio tek pripravnik u bandi. Naslonio sam se na drugi kraj šanka i pogledao Marka. Dok je brzo prilazio davao mi je znak rukom koja onim kretenima nije bila vidljiva. Nedvojbeno je pokret na dolje značio "budi miran nije bitno". Osmijehnuo sam se, trenutno i nije bilo bitno, došao sam drugim poslom.
...
Evidentirano
Nikada ne raspravljaj sa budalama. Promatrači neće uočiti razliku između vas. "Mark Twain"

trisha

  • Ladies
  • ****
  • Offline Offline
  • Postova: 168
Odg: Dečki iz predgrađa
« Odgovori #6 : 24. Lipanj, 2015. - 15:58 »

Ee al zbilja vrh pises... To ti imas cili roman??  :aplauz:  :aplauz: :occasion: :aplauz: :occasion:
Evidentirano

Gastrorider

  • Kawasaki KLE
  • *****
  • Offline Offline
  • Postova: 964
Odg: Dečki iz predgrađa
« Odgovori #7 : 24. Lipanj, 2015. - 16:04 »

Slažem se vrh pisanje, samo sporo hehe
Salu na stranu, odlično procitao sam u jednom dahu i cekam, cekam, cekam....   :-)
Evidentirano
fat and furios

Đoni

  • Kawas... ...
  • ***
  • Offline Offline
  • Postova: 151
Odg: Dečki iz predgrađa
« Odgovori #8 : 24. Lipanj, 2015. - 20:28 »

Hvala Trisha i Gastro, prvi dio je napisan i ima oko 110 stranica, drugi dio se piše. Bilo bi mi drago da se javi još poneko sa kojom kritikom, izuzev one o proredu. ovdje na forumu mi malo posloži tekst "po svome" ali mislim da sam skužio kako kopirati na pravi način. Ako se nekome sviđa pisanje to doživljavam da mislimo na sličan način  :D uglavnom svaki komentar dobro došao (kritike isto tako)  :smoke:
Evidentirano
Nikada ne raspravljaj sa budalama. Promatrači neće uočiti razliku između vas. "Mark Twain"

trisha

  • Ladies
  • ****
  • Offline Offline
  • Postova: 168
Odg: Dečki iz predgrađa
« Odgovori #9 : 24. Lipanj, 2015. - 21:46 »

Ja se ozbiljno preplacujem za cili roman :) masu gluposti procitam pa bi bilo super za promjenu novo kvalitetno proitat :)
Evidentirano
 Str: [1] 2 3 ... 7   Gore
 

Stranica je generirana za 0.217 sekundi uz 25 upita.

SimplePortal 2.3.5 © 2008-2012, SimplePortal