Eh.. došlo vrijeme da i ja napišem pokoju riječ, isto tako i da stavim poneku sliku, a može i poneki video snimak!
DaKLE.. Iris i ja smo krenuli nekim svojim putevima u ponedjeljak 18. 06. 2012. rano ujutro ćim sam se ja probudio (tamo negdje iza podne).
Put starom cestom Zagreb - Karlovac - Slunj - Plitvice - Korenica - Gračac, pa preko Velebita do Obrovca i dalje put Benkovca. To je ionako već klasika i nema se tu što puno pisati.
Dan užasno vruć i uopće ne znam zašto smo uzimali jakne koje tokom cijelog puta do Crne Gore i natrag uopće nismo oblačili, već su samo skupljale prašinu vezane na zadnji topcase.
Pošto imamo važnu zadaću dostave KLE majica našim dragim članovima, put nas vodi u Murter gdje nas nestrpljivo očekuju Lora, Šime i njihov mali Petar.
Šime već lud od čekanja na majicu.. ne može odoljeti da istu odmah ne obuće i moguće da je još i dan danas na njemu jer je rekao da je nikad neće skinuti.
Malo o ovom, malo o onom, pa ručak, kava, dalmatinski mix sladoled i dan se polako bliži kraju.
Mi još moramo stići do Rasline, a treba uhvatiti i most u Tisnom da nije dignut kako ne bi čekali.
Cmok.. cmok.. i već jurimo prema Raslini gdje stižemo taman sa zalaskom sunca...
Tražimo Dankovog susjeda i prijatelja Lovora kako bi došli do ključa od njegove kuće.
I tako od birtije do birtije, od kuće do kuće, da bi ga na kraju pronašli kako je navinuo TV na terasi zbog utakmice Hrvatska - Italija i zbog toga ne čuje moje pozive na mobitel.
Od tridesetiosam ključeva koje smo dobili samo jedan otključava ulazna vrata i normalno da je to zadnji kojeg sam isprobao u mraku. To vam je pouka da nikad ne odlazite nekom u kuću dok dotični gazde nisu u njoj, jer osim što treba pogoditi koji ključ otključava koja vrata.. treba pustiti struju i vodu, a to treba pronaći u mraku na nepoznatom teritoriju.
Nekako sve to sredimo i odlazimo na zasluženi počinak. Ujutro me Iris budi jer se moramo primit posla i to je još jedan od navedenih nedostataka kad gazde nisu doma. Treba cijelu kuću pospremiti, usisati prašinu, oprati podove, pokositi travu i sve tako nešto. Umjesto da se odmaram ja rintam!
Kad mi je već dosta... palim KLE-a i jurimo do Zatona u nabavku i zasluženu kavu u hladovini...
Uto zvoni mobitel i uskoro nam se pridružuju Željka i Danko.. naravno.. dolaze na gotovo, kao i kasnije tijekom dana Juli i Boris.
A ti D@DO hrmbaj dok drugi uživaju...
Sve to me jako razljutilo, te drugi dan ujutro spremam stvari, zbogom društvo.. odosmo mi put Podgore...
Skretanje u Omišu prema Radmanovim mlinicama kako bi uhvatili barem malo hladovine tijekom puta...
Odmah se lakše diše i časkom stižemo do Podgore. Naši prijatelji imaju navalu od furešti i zato se bavimo mišlju da nastavimo dalje kako ne bi ometali idilu od zarade na fureštima. Kontaktiram Tihu (Gastrorider) za savjet, a on odlučno zbori preko mobitela "Nema predaje.. Budva noćas mora pasti!"
I što drugo nego poslušati prijateljski savjet. Juriš dalje prema Budvi!
Malo odmora u Zatonu prije Dubrovnika...
Želja mi je skočiti u biserno more dok KLE odmara u hladovini, ali vrijeme neumitno ide i mora se dalje.
Na ulazak u Dubrovnik niti ne pomišljamo ovoga puta.
Ali zato ćemo časkom skoknuti do Srđa, popiti jednu od najskupljih kava sa mlijekom i pritom uživati u pogledu.
Dolazi SMS poruka od Cesara da je cesta kroz Ćilipe i dalje u radovima, dok pogled sa Srđa na grad prelazi u pogled na granični prijelaz Ivanica.
Odluka pada u trenu. Idemo preko Trebinja, pa onda odozgora napadamo na Kotorski zaljev.
Brzo spuštanje sa Srđa.. put Brgata.. lijevo za Ivanicu.. i dalje putem NOB-a.. pardon.. putem puteva od prije dvadeset godina...
Na samom graničnom prijelazu pustoš i niđe žive duše osim nas i carinika koji su tko zna koliko dugo u štrajku jer su im i natpisi o štrajku već izbljedili.
Obilazak službene osobe oko motora i čuđenje..
"Pa tko tebe iz Zagreba ooođe naćera?!"
Ništa ne traži da pokažem, ali zato pita..
"Imaš prometnu dozvolu za vozilo?" - "Imam!"
"Imaš zeleni karton?" - "Imam!"
"Pa ćeraj onda i neka vam je sretan put!!"
Cesta prema Trebinju i dalje prema Crnoj Gori milina jedna. Novi asvalt i nigdje nikoga osim nas.
Dolazak na granicu prema Crnoj Gori.. prvo slijedi kontrola od strane BiH, a zatim slijedeća od strane CG.
To je to pomislih. Stisnem gas, pojurim, kad Iris vikne.. "Paziii.. granica!"
Pa ne mogu biti tri granična prijelaza jedan za drugim.. ali rampa je neumoljiva i prisiljava me da se vratim desetak metara unatrag do kućice u kojoj tek sad zamjećujem da netko sjedi.
"Dobar dan! Otkud opet carina kad smo upravo dvije prošli?!"
"Nije carina gospodine već putarina!"
I ode 1,5€ u smjeru putarine kako bi se digla rampa i propustila nas na jednu od lošijih cesta u Crnoj Gori.
Kasnije sam saznao da je to jedino mjesto u Crnoj Gori gdje se naplaćuje putarina i ja baš na to naletim jer sam ranije kod Trebinja fulao skretanje, tj. skrenuo sam na ulasku u Trebinje prema Crnoj Gori, a trebalo je skrenuti nako prolaska kroz isto.
Lagano spuštanje prema Budvi i pritom veliko čuđenje. Upitnik iznad glave velik kao Durmitor. Svi odreda, domaći i stranci, voze se strogo prema propisima i prema znakovima o ogranićenju brzine. Nitko niti ne pomišlja da malo stisne po gasu. Očito je policija opaka i nema cile-mile. Iako i dalje zamjećujem da se u promet uključuje kako kome padne na pamet. Dakle.. to se nije promijenilo od 2009. godine kad smo zadnji put bili ovdje.
U Budvi nas dočekuju Tiho i Luka sa osmjehom od uha do uha. Prijatelji stari gdje ste i tako dalje.. blablabla...
Smještaj KLE-a u garažu kraj njihovih ljubimaca, većera by Dragana za pet, tuširanje i nakon toga odlazak u Budvansku noć.
U gradu nas čeka Kale sa kojim sjedamo na jednu od terasa i uz par pića trkeljamo o svemu i svaćemu. No.. naši domaćini ujutro rade i ubrzo krećemo na spavanje.
Sutra njih očekuju svakodnevne aktivnosti na njihovim radnim mjestima, a nas očekuje brčkanje u moru i ispijanje hladne pive u sjeni starogradskih zidina.
Buđenje.. mama od Tihe i Luke već dotjerana čeka sa doručkom. Malo čalabrcnusmo i uputimo se put plaže...
Nakon kupanja i izležavanja, povratak kući kroz hladovinu parka i piće u neizbježnom Beer Biker Clubu kod Krste...
Kao da smo se dogovorili, stižemo pred kuću upravo kad i Tiho sav znojan pokušava uparkirati svoj auto!
Ručak već čeka, a nakon ručka odlazimo kod Luke na popodnevnog coffija i chillanje ispod klima uređaja!
Došlo je vrijeme da se uputimo kod naših drugih budvanskih domaćina Jasne i Saše, kako bi pričekali ostatak vesele družine koji su zasigurno već negdje pri kraju puta. Njihova kuća je iznad ceste kojom se ulazi u Budvu i nudi očaravajući pogled dokle god oko seže...
Ljudinu Sašu znamo već odavno i imamo samo riječi hvale za tog dobrog čovjeka!
Ovog puta imamo pravo na BONUS.. upoznajemo i zmaja vatrenoga, njegovu vjernu ljubu Jasnu!
Dolazi SMS poruka i ubrzo je i ostatak ekipe na terasi našeg ljetnikovca. Došli nam u goste Željka i Danko, Juli i Boris, te neki čudan par u sastavu Ino i Irud (Štijef). No Crna Gora je liberalna po tom pitanju gay ekipe i nema straha za njih dvoje.
Pošto su naši domaćini organizirali većerašnji dernek u Budvi.. imamo još malo vremena za uživanje na terasi.. a onda tuširanje, nova obleka koja ne smrdi po znoju, hallo taxi i odlazak u noć...
Dolazak taxija uz škripu guma, odlazak u centar Budve i restoran samo za nas!
Dalje neću pisati ništa jer slike govore više od riječi... samo ću uputiti jedno veliko HVALA našim domaćinima!
DaKLE.. većera uz svijeće za parove uz romantićnu muziku!
Nakon povratka u naš ljetnikovac neki odoše prepustit se slatkim snovima, dok je Irud vidno razočaran neuzvraćenom ljubavlju utjehu potražio u alkoholu, bahato se smjestivši u moju već ranije rezerviranu fotelju.
Muški svi već spavaju.. samo žene trkeljaju.. žene i Boris...
Sutra je novi dan i novi doživljaji!
